O nutricionistu

Jogurt – od beduina do danas
22. ožujka 2022.
O nutricionizmu
19. svibnja 2022.
 

Sandra, što te potaknulo da postaneš nutricionist?

Jedna uistinu nevjerojatna, pomalo komična, anegdota s mojih priprema za upis na Farmaceutsko-biokemijski fakultet. Dokaz kako je naš život zaista najbolji redatelj. Tijekom zimskih praznika četvrtog razreda srednje škole, ponavljala sam kemiju, matematiku i biologiju zajedno s grupom učenika u Zagrebu, koji su poput mene htjeli upisati farmaciju. Jedan nas je učenik za vrijeme odmora upitao što ćemo upisati ako ne prođemo prijemni ispit za farmaciju. Do toga trenutka nisam nikada uzela u obzir plan B. Kao da sam pala s Marsa. Vidjela sam sebe kako nastavljam obiteljsku tradiciju dresure pasa ili kako obrađujem zemlju. Istra je ionako meka maslinarstva. Ono što je sigurno, ne bih sjedila kod kuće. Nemajući na postavljeno pitanje pametan odgovor, uzvratila sam učeniku s protupitanjem. Što ćeš ti upisati? Njegov je odgovor bio brz i kratak – PBF. Nisam bila ništa pametnija nakon tog odgovora – to mi je bio prvi glas. No stavio mi je bubu u uho. Vratila sam se doma, upalila računalo, u tražilicu upisala PBF i upoznala Prehrambeno-biotehnološki fakultet – ustanovu koja je za pola godine postala moj dom. Tu sam večer otkrila studij nutricionizma. Pojma nisam imala što je to. Kako sam sve više čitala o tom studiju, ošinuo me eureka trenutak. Znala sam otprije da će u fokusu mog zanimanja biti zdravlje ljudi, a tada sam saznala kako i gdje steći za to potrebno znanje. Moj prijemni ispit na farmaciji bila je prava tragikomedija. Od kalkulatora do kemijske olovke, koji nisu radili, hijeroglifa u matematičkim zadacima. Nije bilo dovoljno za prolaz. Upravo tom padu dugujem mogućnost ostvarivanja sebe u profesiji koja mi savršeno leži, poput druge kože. Nije nužno svaki pad loš. Pritom je uslijedio još jedan ironičan rasplet situacije. Na prvom danu studija, prilikom obraćanja dekana nama brucošima, u publici sam odmah do sebe ugledala istog onog učenika, sada kolegu koji mi je na pripremama postavio krucijalno pitanje. Dobro smo se nasmijali, a kasnije oboje diplomirali na fakultetu koji nam je isprva bio rezerva na klupici, a potom se ispostavio pobjedničkim izborom. Svoj radni vijek posvećujem nutricionizmu – znanosti o prehrani, no nisam zaboravila svoju prvu srednjoškolsku ljubav – fitoterapiju. Znanost o ljekovitim biljkama stapa se sa znanošću o prehrani u skladnu cjelinu. Zato sam deset godina nakon prvog pokušaja upisala Farmaceutsko-biokemijski fakultet kako bih specijalizirala fitofarmaciju na njihovom poslijediplomskom studiju. Svi putevi vode u Rim.

Odrasla si u malom selu nadomak Umaga. Dok je tvoje društvo nastavilo školovanje u Puli ili u Trstu, ti si pripremila malo veći kofer i preselila se u Zagreb. Zašto baš Zagreb? Kako si se snašla u velikom gradu?

Danas mi sjećanja na prvu godinu u Zagrebu uvijek izazovu smijeh. Primam se za glavu i smijem se samoj sebi u nevjerici. Ne bih sebe nazvala melankolikom, nikako, no moja je čežnja za prirodnim krajolicima u kojima sam odrasla bila epskih razmjera. Sjećam se sebe dok sam hodala ulicama grada, a pogled mi je bježao na male travnate površine. Na tim me malim livadama tješilo i umirivalo isto ono poljsko cvijeće koje je raslo i kod mene doma. Provela sam prve godine pjevušeći Celentanovu pjesmu „Il ragazzo della via Gluck“. Show! Ipak, sva ta privrženost rodnome kraju nije me nikada uspjela odvući od mog formativnog procesa u nutricionizmu. Fakultet u Zagrebu bio je i ostao referentni centar te znanosti u Hrvatskoj. Tu sva priča staje. Studij nutricionizma u Italiji nisam nikada uzela u obzir jer od samog početka svog suživota s nutricionizmom imam jasnu sliku što želim razviti u našem kraju kako bi ljudi i ovdje u Hrvatskoj imali jednakovrijedan pristup informacijama o prehrani kao i u susjednim zemljama.

 

Jesi li naišla na predrasude prilikom izbora svog zanimanja?

Nisam. Nutricionizam 2009. godine nije bio pod radarom kao što je danas. Tada je bilo mnogo nepoznanica, ali ne i predrasuda. One su navrle kasnije: na studiju i na poslu. Osobno me ne ometaju u radu (barem ne direktno). Eventualno ih mogu skupljati i jednoga dana objaviti u zbirci bisera o nutricionizmu. Predrasude su posljedica neznanja, katkad začinjene dozom samodopadnosti ljudi koji ih šire. Ako čovjek, neovisno o svom zanimanju, ne poznaje (dovoljno) znanost o prehrani, ne može a priori očekivati da mu sud bude pravovaljan.

Pauzirala si studij u Zagrebu kako bi pet mjeseci brusila svoje praktično znanje u bolnici Ospedale Civile Maggiore u Veroni. Koje si najdragocjenije znanje ponijela sa sobom iz Verone?

Izdvojila bih dvije stvari. Prvo – shvatila sam kakav nutricionist želim i kakav ne želim biti. Drugo – da želim surađivati s liječnikom i psihoterapeutom u procesu liječenja bolesti. Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. Svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje. Morala sam citirati Johna Donnea.

 

Mnogo je tvojih kolega nutricionista odustalo od tog zanimanja. Zašto to nije bio i tvoj slučaj?

Svjedočila sam gašenju vatre kod više svojih kolega. Društvo je ostalo zakinuto za mnogo sjajnih stručnjaka. To govorim s gorčinom koja ne slabi nakon svih ovih godina. Niz je prepreka s kojima se savjesni obrazovani nutricionist susreće na svom putu. Što je mene zadržalo na površini toga mora? Rekla bih nepokolebljivost. Ustrajnost. Netko je to nazvao borbom s vjetrenjačama. Kojim god se opisom poslužili, bit ostaje ista. Svjesna sam blagodati prehrane i zdravog odnosa prema hrani za zdravlje čovjeka. Taj je moj unutarnji drive stalno uključen i automatski utišava svu vanjsku buku. Drugi razlog je svakako nekolicina izvanrednih kolega s bivših radnih mjesta. Veliki profesionalci i ljudine. Podružnica u Čakovcu ima posebno mjesto u mojem sjećanju. Unatoč burnim vodama, učinili su moje putovanje ugodnim, dragocjenim i vrijednim pamćenja.

 

Svake godine prisustvuješ velikom broju talijanskih kongresa i stručnih skupova o nutricionizmu, čak češće nego domaćim hrvatskim skupovima. Koji se razlog krije iza te preferencije?

Potomak sam hrvatskog i talijanskog nutricionizma. Naš me nutricionizam naučio razmišljati, zaključivati, dok mi je nutricionizam naše susjedne zemlje pružio dublji i opsežniji uvid u ovu znanost. Podjednako sam im zahvalna. Promijeniti sredinu, promijeniti jezik, promijeniti teme, promijeniti stručnjake – sve to unosi dašak svježine u moju glavu. Naviru nova pitanja, izviru nove ideje, optimiziraju se dijetoterapije. Dobro je s vremena na vrijeme promijeniti kut gledanja na vlastiti rad. Ionako na život gledam kao na jedan kontinuum učenja.

Gravitiraš radu u ambulanti. Oduvijek si klinički nutricionizam nazivala svojom ljubavi, a po svemu sudeći vaš je brak i dalje postojan. Ipak, često te viđamo u krugu kineziterapeuta i trenera. Sudjelovala si na raznim radionicama o prehrani djece i odraslih sportaša u Istri, Delnicama, Zagrebu, a u planu je i suradnja sa Zadrom. Što te veže za svijet sporta i rekreacije?

Klinički nutricionizam od prvog je dana okosnica moga rada, prioritet bez konkurencije. Moj je cilj specijalizirati klinički nutricionizam Europskog društva za kliničku prehranu i metabolizam (ESPEN). Ne tražim svoje mjesto pod suncem sportskog nutricionizma. Nikad nisam, barem ne svjesno. Prije bih rekla da je taj svijet tražio i dozvao mene. Na moju odluku da se oglasim na taj poziv definitivno je utjecalo poznanstvo pa i prijateljstvo s genijalnim, kreativnim i perspektivnim kineziterapeutima i trenerima. Oni su velikim dijelom zaslužni što sam jednom nogom uronjena u sportski nutricionizam. Ipak, ne mogu se oteti stavu da nutricionist mora usvojiti bazična znanja iz svakog područja znanosti o prehrani, ali specijalizirati se i djelovati primarno u jednom segmentu te struke kako bi osigurao visokokvalitetnu terapiju ili savjetovanje. Zazirem od one man team filozofije u zdravstvu. Ne vjerujem all in one stručnjacima.

 

Priznaj, jesi li ponekad neuravnotežena u svojoj prehrani ili je ona besprijekorna?

I saw it coming. You have to practice what you preach. (Sandra se smije, op.a.) Licemjerje srećom ne ulazi u košaru mojih osobnih pa ni profesionalnih mana. Naravno da ima dana kada mi prehrana, nauštrb posla, padne za koju poziciju na listi mojih prioriteta. Želim svaki dan odvojiti vrijeme za obrok koji ću pojesti na miru, bez onih tisuću popratnih misli o poslu. Smatram jedenje hedonističkim činom, a ne sporednom usputnom radnjom pred računalom ili na putu do posla. Dok jedem, želim u potpunosti uroniti u hranu, osjetiti njene okuse, mirise i boje. Nisam provjerila je li Pavarotti zaista autor ovih riječi, no svakako ih vrijedi ovdje podijeliti: Jedna od najljepših stvari u životu je potreba da redovito stanemo, ma što god radili, i posvetimo našu pažnju jelu.

Autor fotografija: Ana Markežić